Crkva ne izlazi na izbore, niti joj je tamo mjesto, ali ima pravo da poželi sreću svakome ko iskreno traži promjenu života u Crnoj Gori na bolje, ko se bori za pravdu, poštovanje Ustava, pa i protiv bezakonja u odnosu na vjeru i Crkvu, kao i da takvu političku sreću i politički napredak ne poželi onima koji su izglasali sporni Zakon o slobodi vjeroispovijesti i koji poistovjećuju sebe i svoje vlastoljublje i sopstvene interese sa državom Crnom Gorom. To je u intervjuu za „Dan“ poručio mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, navodeći da Crkva nikome nije ni koalicioni partner ni politički protivnik.



Kako komentarišete retoriku koju DPS koristi u svojim čestim saopštenjima usmjerenim protiv Crkve, kao i njihovu najavu da će se oni, kao partija, na predstojećim izborima, obračunati sa SPC i, kako kažu, njenom politikom?

To je očigledno nastavak njihove nerazumne politike, usmjerene protiv ustavnog poretka ove zemlje. Ona je započela još prošle godine na partijskim kongresima ove stranke kada je njihov prvi čovjek najavio da će ta partija „obnoviti crkvu“, a nastavila se njihovom otvorenom prijetnjom da će država formirati „nacionalnu crkvu Crnogoraca“. Potpuno je protiv razuma i logike da neokomunistička politička vlast, koja muči muke da u ovoj zemlji riješi pitanje ekonomije, korupcije, sudstva, turizma, nezaposlenosti… da se ona sada, naprasno, bavi uređenjem i stvaranjem crkve. To ide do te mjere da ateista predsjednik u svom najnovijem intervjuu izjavljuje da će raditi na obnovi crnogorske crkve ne samo dok je na vlasti, nego dok je živ. Očevidno, ovaj lenjinističko-titoistički đak, postavši vjernik liberalnog kapitalizma, shvatio je da Crkva nije uništena, ali nije shvatio šta je i ko je Crkva, i kakva Crkva je postojala i postoji u Crnoj Gori, pa misli da on može da je stvara i obnavlja, kao svoju partiju. Prihvatajući notornu laž da je ona nestala 1918. godine i držeći se maksime „Nikad više 1918.“ (namjesto „nikad više 1916 – okupacija, kapitulacija, bjekstvo kralja i izdaja saveznika“), stvarajaći nezavisnu Crnu Goru kao ateista hoće da stvori i Crkvu svoje partije – zaista, jedinstven slučaj u svijetu.

Takvu uslugu od vladajuće partije nijesmo tražili ni mi sveštenici, ni vjerujući ljudi, a još manje to od ove vlasti očekuju manjinski narodi i oni koji nijesu pravoslavni hrišćani. Pa se pitamo – u čije ime, i za čije potrebe oni to sada rade? Ustav Crne Gore jasno i nedvosmisleno kaže: ako ima nekih tema i problema iz domena vjere i crkvenog života, takve teme rješavaju Crkva i ostale vjerske zajednice, a ne država. I obrnuto.

U cilju sprovođenja ove i ovakve štetne anticrkvene politike donesen je i ovaj bezakoni zakon na čijoj izmjeni Crkva insistira evo već godinu dana. Nažalost – za sada, bez uspjeha.

Zato, nije za čuđenje i ovo najnovije predizborno obraćanje Crkvi od strane vladajuće partije i njenog predsjednika, jer je njihova očigledna namjera da sve u vezi s Crkvom politizuju i da unesu u neke svoje partijske priče. Oni dobro znaju da Crkva ne učestvuje na izborima. To nije prostor za djelovanje crkvene riječi, i nemaju ljudi iz DPS-a problem s Crkvom na predstojećim izborima, nego sa mnogim drugim pitanjima: od uslova za glasanje u vrijeme pandemije, preko pitanja regularnosti izbornih spiskova i biračkih lista do povjerenja građana Crne Gore u politiku koju vode i nadgornjavanja sa opozicijom. To su njihove prave teme, koje – budući da na njih nemaju pravi odgovor – javnost obmanjuju pričom o Crkvi.



Dakle, poručujete da Crkva ne ide na izbore?

Bože, sačuvaj! Niti smo, kao Crkva Hristova, ikada mislili o tome, niti nam je tamo mjesto. Izbori su stvar partija, podjela, nadmetanja, isključivosti – a Crkva sve objedinjuje u svoje Sveto krilo. Šta će Crkvi izbori oko zemaljske vlasti kad se ona izborila i bori Hristovim vaskrsenjem za Carstvo Nebesko, i kad je na taj način, kroz Hrista, „pobjedila svijet“ i „nije od ovoga svijeta“?

Dakle, u tome ne učestvujemo, niti iko od učesnika izbornog procesa može da kaže da u toj političkoj utakmici predstavlja Crkvu. Međutim, imamo pravo – bar na nivou odgovora svjetovnoj vlasti koja, otvoreno ili prikriveno, iskazuje ambicije da preuređuje crkvenu strukturu da, onako sa distance, i bez uključenja u izborni proces, poželimo sreću i Božji blagoslov svakome ko iskreno traži promjenu života u Crnoj Gori na bolje, ko se bori ne za vlastoljublje i privatni profit, nego za pravdu, poštovanje Ustava, pa i protiv bezakonja u odnosu na vjeru i Crkvu. Isto tako, imamo potpuni legitimitet, da takvu političku sreću i politički napredak ne poželimo onima koji su ovakav zakon izglasali, i koji poistovjećuju sebe i svoje vlastoljublje i sopstvene interese sa državom Crnom Gorom.

Mi smo, s druge strane, svjesni situacije, o kojoj govore i politički takmaci, pa i predstavnici NVO sektora, pa čak i brojne međunarodne adrese – da stoji veliki znak pitanja iznad regularnosti ovakvih izbora. Pogotovo u vrijeme brojnih zdravstvenih zabrana i ograničenja zbog pandemije koje u velikoj mjeri sputavaju crkveni i društveni život u Crnoj Gori, kao i javni život građana. Naše je da podsjetimo na to, upravo onda kada nam iz vladajuće garniture prijete kako će se nešto riješiti ili pokazati na izborima. Naprotiv, i u najregularnijim uslovima za iskazivanje političke volje građana (koje mi ovdje nemamo), Crkva nije nikome ni koalicioni partner ni politički protivnik, a kamoli danas, kada ne znamo može li pošten čovjek otići da glasa, hoće li mu glas biti kupljen, ili mora, istoga dana, da sjedi kući jer mu je zdravlje ugroženo?

Bilo kako bilo, Crkva podržava i blagosilja mlade, pametne i sposobne sinove i kćeri Crne Gore koji i na tom političkom polju žele i umiju da promjene stvari na bolje, a ne podržava one koji su glasali i koji još uvijek u životu drže, ovakav jedan antizakon, žrtvujući i Boga za svoje vlastoljublje i obogotvorenje svoje vlasti.





Srpska pravoslavna crkva je godinama imala korektne odnose s vlastima i bila poželjna adresa za susrete. Kako tumačite to što im odjednom ne odgovara ni ime, ni ustrojstvo Crkve, a radi se bukvalno o istim ljudima koji decenijama unazad vode politiku DPS-a?

Prije svega, moram reći da ime naše pomjesne Crkve ne znači ono što ljudi iz crnogorske vlasti prikazuju narodu, putem svojih medija. Oni nas prikazuju kao da smo mi neka srpska nacionalna organizacija ili – što je još veća laž – da smo ispostava neke druge države, da smo strani, okupatorski faktor itd. To su najgnusnije laži i to je nejbezočnije izvrtanje istine. Mitropolija crnogorsko-primorska pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Pravoslavnoj crkvi uopšte, ali se zove „crnogorskom“, kao i za vrijeme Kraljevine Crne Gore, a njen mitropolit, kao i mitropolit Mitrofan Ban, pa i Sveti Petar – mitropolit Crne Gore, Brda i Primorja. Kralj Nikola je nazvao i „autokefalnom“ jer je ona stvarala nezavisnu Crnu Goru, on je bio pravoslavni kralj i pripadao toj Crkvi, a Crna Gora hrišćanska pravoslavna država

Ko iole zna ustrojstvo Pravoslavne crkve, tome je jasno da se Crkva ne može dijeliti po nacionalnoj osnovi, i da ne postoji neka posebna Crkva za Grke a posebna za Bugare, pa onda neka druga za Srbe ili Crnogorce i druge. Pravoslavna crkva je uređena pomjesno i njeni autokefalni djelovi se odnose na neku oblast, teritoriju, a ne na zasebnost nekih država ili naroda. To što je vremenom, ime te pomjesne Crkve zadobilo nacionalni predznak, to nije narušilo njenu nadnacionalnu univerzalnu suštinu. Crkva jeste – jedna, sveta, saborna i apostolska. Tako ispovijedamo u Simvolu vjere na svakoj liturgiji, i u ime takve Crkve se krštavamo. Ja sam mitropolit i sveštenik i hrišćanin koji pripada prije svega toj i takvoj Jednoj Crkvi, Božjoj, Hristovoj Crkvi, koja se po većini vjernika naziva „srpska“, ali i ”crnogorska” (u nazivu naše mitropolije). Mnogi u svijetu postaju članovi te Crkve, ostajući nacionalno ono što jesu.

Nacionalno ime Crkve nije ništa manje diskutabilno nego što je to nacionalno ime neke države koja danas sebe smatra modernom i građanskom. Njemačka, Francuska, Rusija, Crna Gora – one su po svojim ustavima građanske, i države su svih njenih građana, a ne samo države nekog naroda. Pa ipak, te i takve države, nose nacionalna imena – a ne neke bezlične nazive kao „država svih“, „skup građana“, „društvo pojedinaca“ i slično. Dakle, ime SPC odnosi se na neki tok njene istorije, na većinski narod koji joj pripada, na bogoslužbeni jezik koji se u njoj služi, ali to nikako ne znači da se radi o Crkvi samo Srba. Ili, ako hoćete da to kažem i na drugi način: ako ime SPC ne znači da je to Crkva samo srpskog naroda, tako ni ime eparhije čiji sam mitropolit, Mitropolije crnogorsko-primorske, nikako ne znači da su njeni vjernici (pa i građani teritorije koju ona obuhvata) samo i jedino nacionalni Crnogorci. Vidite u kakav nas ćorsokak vodi takvo naopako nacionalističko etnofiletističko tumačenje imena Jedne i Jedinstvene Pravoslavne Crkve?

A što se tiče odnosa političara prema Crkvi, to bolje pitajte njih. Meni su neke stvari ipak neobjašnjive. Normalno je da čovjek u toku svog života ponekad promijeni svoje mišljenje. I razumljivo mi je da to čine i političari. Ali da dozvoliš sebi da danas pljuješ i psuješ nešto što si zdušno poštovao i podržavao i tada već u zrelom dobu svoga života? E, to mi je nepojmljivo.



Kako ocjenjujete protekle, neuspješne pregovore ekspertskih timova Vlade i Crkve oko izmjene članova Zakona o slobodi vjeroispovijesti? Da li smatrate da je to kraj očekivanja da tu može doći do kompromisa?

Ako će pomenuti izbori stvarno biti održani u zakazanom terminu, to onda znači da smo već ozbiljno u vremenu predizborne kampanje. A to onda znači da sad više nije vrijeme ni za kakve pregovore. Možda to nije bila namjera nekog iz vlasti, ali otezanje s pregovorima, višemjesečno ćutanje na naše pozive da se vodi dijalog, dovelo nas je, sad u „pet do dvanaest“, u situaciju da Crkva bude kao onaj neki seoski put, ili lokalna škola koju će vladajuća partija otvoriti presjecanjem crvene vrpce, pred izbore. E, na takvo poniženje ne pristajemo. Mi smo bili ti koji su sve vrijeme tražili da se razgovori obnove, da se nađe kompromis i bili smo ignorisani. Zato, sada kažemo da ćemo čekati da izbori prođu, pa da onda pričamo, ako bude političke volje. U tom pogledu, mi ne ulazimo u pitanje ko će sačinjavati buduću crnogorsku vlast. Naš zahtjev ostaje isti: da se postojeći zakon ukloni, da se izmijene njegove sporne odredbe, i da se tako izmijenjen izglasa u parlamentu kao novi, bolji zakon.

Što se tiče samih pregovora, naši pravnici su dovoljno rekli. Ne želimo da omalovažimo ustupke vlasti učinjene u članovima 63 i 64 zakona. Naprotiv, ti su ustupci pokazali opravdanost i utemeljenost naših zahtjeva koji su dugo vremena bili prokazani od provladinih medija kao zahtjevi koji, bezmalo, ruše državu. I vjerovatno bi bilo prilike da se razmjenjuju argumenti u pogledu preostalog problematičnog člana 62 da nije bilo krajnje neprimjerenog uslovljavanja od strane Vlade da takvi njeni ustupci idu „u paketu“ sa našom registracijom, kao neke nove vjerske zajednice. To je u toj mjeri bilo izvan duha pregovora da o daljem dijalogu, u tom momentu, nije više moglo biti riječi. Zahtjevali su da obavezno uradimo nešto što ni sam tekst ovoga i ovakvog zakona ne zahtijeva, a pogotovo Ustav Crne Gore, evroameričko pravo, po kojima su imovina i vjerska prava elementarna ljudska svečovječanska prava. Konačno, zahtjevali su od nas da prihvatimo da budemo jedina od svih postojećih crkava i vjerskih zajednica u Crnoj Gori koja bi bila upisana u registar novih, a ne evidenciju već postojećih vjerskih zajednica.

Vladini eksperti nijesu temi pristupili stručno, nijesu se bavili esencijom teksta koji bi, ako nije dobar, trebalo promijeniti, ili ga ostaviti – ako je odličan. Nego su svemu prišli više nekako trgovački i partijski. Tako se, o jednom zakonu, pogotovo ovakve prirode, ne dogovora i ne pregovara.

A. OSTOJIĆ

---

Prestati s krvavim obračunima, ubistvima, zelenašenjem, dilovanjem drogom
Mitropolit Amfilohije je uputio poruku građanima Crne Gore.

– Sa trona Svetog Petra Cetinjskog molim i preklinjem, odnosno Bogom zaklinjem, prvenstveno omladinu Crne Gore, da momentalno i bez čekanja, prestanu svi krvavi obračuni, ubistva i potjere po ulicama naših gradova i po inostranstvu, ali da prestane i nasilje vlasti nad građanima, kao i korupcionaška pravda. To nije Božji put, i na taj način niko neće istjerati ni pravdu ni spasenje. Naprotiv, takva krvna osveta i nasilje donijeće zlo među ljude koje se teško iskorjenjuje. U Imenu Božijem je Sud i Pravda, i to ne smijemo nikad zaboravljati.

Ko daje pare na kamatu – zlo čini! Ko trguje drogom i širi je među ljude – zlo čini! Ko ubija ljude – makar to bilo i iz osvete – zlo čini! Ko vrši nasilje u ime države – zlo čini! To mora stati. Ako to ne stane, ne treba nam ništa ni hram ni država. Ako ne stane mržnja i progon brata, kakvi smo mi onda to ljudi, i kako djecu vaspitavamo?

Iskorjenjivanje krvne osvete, nepravde i nasilja, borba protiv otimanja tuđeg je amanet Svetog Petra Cetinjskog Crnogorcima, i Gospodnja nauka upućena svim ljudima – i to jesu moje prve i poslednje riječi u ovom momentu.


NKT nekad djelovao kao politički komesarijat za borbu protiv neistomišljenika i Crkve
Zbog situacije s virusom korona, obustavili ste dosta crkvenih aktivnosti, ali i izražavali nezadovoljstvo zbog načina na koji se propisuju i sprovode zdravstvene mjere. Kako Crkva vidi opštu društvenu i zdravstvenu situaciju povodom epidemije virusa korona?

Nijesmo jedini koji imaju prigovor na dvostruke aršine i selektivnu primjenu zdravstvenih mjera od strane Vlade Crne Gore i njenog Nacionalnog koordinacionog tijela za zarazne bolesti. Koliko su u jednu ruku one opravdane i donijele zdravstvenu sigurnost među građane, toliko su, na drugi način, širile paniku i nepovjerenje u društvu. Ne može se očekivati od ljekara da oni budu sveznajući i da svaki njihov potez bude besprekoran. Mislim da su crnogorski ljekari, u velikoj većini slučajeva pokazali i znanje i požrtvovanje i molimo se Bogu da im nagradi i na dobro vrati njihov trud. Međutim, osjetan je bio upliv nedobronamjernih političkih mjerila u donošenje zdravstvenih mjera.

U jednom momentu NKT je više djelovao kao politički komesarijat za borbu protiv neistomišljenika ove vlasti i protiv same Crkve, nego kao institucija s autoritetom ljekarske struke. Ovako govorim zbog činjenice da su hapšenja i privođenja sveštenika u Crnoj Gori izvedena pod plaštom „brige za zdravlje“, a realno su bila motivisana političkom željom da se ograniči i spriječi služenje i djelovanje Crkve.

Naše molitvene litije su trenutno obustavljene zbog ozbiljnosti opšte zdravstvene situacije, ali ćemo ih nastaviti prvom prilikom, čim se za to ukažu povoljni uslovi.

Međutim, ono što nas kao Crkvu više od svega brine to su okolnosti života koje će nastupiti poslije ove pandemije, i poslije zastoja u privredi, i u načinu funkcionisanja života običnog građanina. Sve ekonomske procjene govore u prilog očekivanju teških uslova života i zarađivanja kore hljeba. Crkva nikada nije bila adresa sa koje se širila panika i beznađe. Vjerujemo da Gospod Bog neće ostaviti svoj narod. U tom smislu, svakako je bilo vremena i okolnosti u kojima su naši preci živjeli teže od nas. Ali ono u čemu Bogu treba pomoći, i ono što Bog svakako očekuje od nas u svim vremenima, a posebno u okolnostima ovakvih kriza – to je čovjekoljublje, uzajamna pažnja i ispomoć.

Vrijeme pred nama će tražiti, više nego ikada prije, da onaj kome je Bog više dao – pomogne onome koji nema. I to – ne na kamatu. I ne nadajući se povratku datoga, nego kao da se samom Bogu daje. Ono što je tebi, koji si zdrav i koji imaš, dao Gospod, to ti Njemu vrati pomažući svoga brata. To je jevanđelski. I to je prilika da ovu krizu koristimo na svoje usavršavanje i na napredak, a ne na stagnaciju ili propast. Ako budemo ugroženi materijalno – to je prilika da stasavamo duhovno.

Sva filosofija pravoslavnog duhovnog života je filosofija dobrovoljnog posta i odricanja radi bratskog napretka i spasenja duše. E pa – da vidimo sad, kako smo se Bogu molili, kakvi smo bili hrišćani? Ima li u nama snage da hrišćanstvo pokažemo na djelu, ili će sve, ne daj Bože, biti prazne riječi.

Crkva je izdvajala i izdvajaće sve što ima da se pomogne najugroženijima u Crnoj Gori. Ona je svjesna svoje prirodne uloge na polju socijalne zaštite i jednakosti kako vjerujućih hrišćana, tako i svih onih koji žive oko nas, naših komšija – bez obzira na njihovu vjersku ili bilo koju drugu pripadnost.

”Ustupci vlasti učinjene u članovima 63 i 64 zakona pokazali su opravdanost i utemeljenost naših zahtjeva koji su dugo vremena bili prokazani od provladinih medija kao zahtjevi koji, bezmalo, ruše državu, ocijenio je mitropolit